Društvo

ONI SU HEROJI ŽIVOTA: Zavirite u dom za decu bez roditeljskog staranja

Objavljeno: 25.04.2015 | 11:19Izvor: Telegraf.rs

Predrasude koje imamo o ustanovama u kojima borave deca bez roditeljskog staranja razbili smo nakon posete domu "Moša Pijade". Ako vas ova priča natera da na ovu decu gledate drugačijim očima, uradili smo dobru stvar

Kad kažemo dom za nezbrinutu decu, svima kroz glavu prolaze scene užasa, gladi, bede i teškog života. Da su u pitanju samo predrasude, uverili smo se dok smo bili u poseti domu “Moša Pijade”.

Prijatna atmosfera, ljubazno osoblje i mališani svuda oko nas. Radoznali pogledi, prikrivena radost i znatiželja na njihovim licima kad smo zakoračili u dom učinila je da se osećamo prijatno.

Dom “Moša Pijade” otvoren je daleke 1957. On je zapravo ustanova socijalne zaštite i to je poslednja alternativa za zaštitudece, kad ona iz nekog razloga ne mogu da budu u biološkoj ili hraniteljskoj porodici.

Ovaj dom ima smeštajni kapacitet od 48 mesta, iako je ranijih godina boravilo mnogo više mališana. U “Moši” se nalaze deca uzrasta od 7 do 26 godina, odnosno do završetka profesionalnog usavršavanja.

Foto: Milena Đorđević

Foto: Milena Đorđević

Psiholog Lidija Marković kaže da kod njih deca dolaze kad nadležni Centar za socijalni rad iscrpi sve druge mogućnosti njihovog zbrinjavanja u porodičnoj sredini.Dodaje da je praksa da
se i nakon smestaja održavaju kontakti sa porodicom i nastoji da se stvore uslovi da se, ukoliko je to moguće, dete vrati u primarnu ili u hraniteljsku porodicu.

- Dešava se da se neka deca nakon smestaja u hraniteljske ili srodničke porodice posle određenog vremena vraćaju kod nas. Razlog tome je što mališani ne uspevaju da se uklope u novo životno okruženje – kaže Lidija Marković i dodaje da se ovo najčešće dešava u pubertetskom uzrastu.

Foto: Milena Đorđević

Foto: Milena Đorđević

Ona objašnjava da su najčešći razlozi vraćanja dece iz hraniteljskih porodica u dom ta što deca i hranitelji ne mogu da se uklope.

- Pubertet je teška razvojna faza i u normalnim okolnistima, a kamoli kod dece koja su doživela traumatska iskustva. U tom periodu se otvaraju pitanja identiteta i prihvatanja i hranitelji ili srodnici ponekad ne mogu da odgovore na te potrebe i da prevaziđu tegobe dece – kaže ona.

Foto: Milena Đorđević

Foto: Milena Đorđević

Psiholog Lidija Marković dodaje da se osoblje doma srodi s decom, kao i deca s njima i da mnogi od njih kad napuste dom, održavaju kontakte s vaspitačima i često od njih traže savete i podršku.

- Velika je privilegija gledati ih kako rastu. Veoma smo ponosni na njih kad vidimo da su postali dobri ljudi. Svako od njih je u jednom trenutku prolazio kroz krizne periode, ali su zajedno sa nama uspeli da mnoge stvari prevaziđu – kaže ona.

Biljana Jovanović, socijalni radnik u domu “Moše Pijade”, kaže da deca nakon izlaska iz doma borave u socijalnim stanovima.

- Nakon boravka u domu oni se osamostaljuju i mogu da borave u socijalnim stanovima koji su potpuno opremljeni i korisnici plaćaju samo račune. Grad Beograd je za decu obezbedio stalnu novčanu pomoć do godinu dana po napuštanju doma – ističe Jovanovićeva.

Foto: Milena Đorđević

Foto: Milena Đorđević

Ona dodaje da smestaj dece u domu plaća Centar za socijalni rad, koji uključuje i dečji džeparac.Takođe ima i donatora zahvaljujući kojima deca u domu imaju bolju uslove života i dodatne mogućnosti.

Naše sagovornice veoma su ponosne kad neko dete postiže zapažene rezultate jer taj uspeh doživljavaju i kao svoj.

Svako ima svoju životnu priču i uvek je najlakše slušati samo srećne ljude. Na tužne priče uglavnom odmahujemo glavom i razmišljamo: “Kako je dobro što se to ne dešava nama” i tu se svaka priča završava. A ne bi trebalo da se stavi tačka, tu treba da počne razmišljanje o životu.

Foto: Milena Đorđević

Foto: Milena Đorđević

Svoju priču ovde započinje simpatični dečko po imenu Vlasta.

- U dom sam došao 1999. godine, tad sam imao samo šest godina. Zajedno sa mnom tu su bili i brat i sestre – kaže on i nastavlja:

Za oca ne znam i ne želim da znam, s bratom i sestrom sam u kontaktu. Pošto sam najmlađi, brat i sestra su tokom svog boravka u domu brinuli o meni, ali je život poput romana udesio takav scenario da sam ja pomogao sestri da ode u Francusku gde sada živi i radi.

Foto: Milena Đorđević

Foto: Milena Đorđević

Ovaj simpatični dečko je ponos i doma jer je sad uspešni student Ugostiteljsko-turističke škole. Do diplome mu je ostao samo još jedan ispit.

- Tokom boravka u domu proputovao sam dosta, svake godine negde idem, a imam planove da započnem sopstveni posao i da se osamostalim – kaže ovaj dobroćudni dečko ističući da je tokom osnovne škole bio suočen s pitanjima vršnjaka o svom poreklu, a bilo je i sažaljenja.

Tafiljova borba pak počela je od malih nogu. Veoma rano je morao da odraste. Od 2008. je u domu, samionicijativno je došao u nameri da tako mali uzme život u svoje ruke.

Foto: Milena Đorđević

Foto: Milena Đorđević

- Rođen sam na Kosovu, s 15 godina sam došao u dom jer sam želeo da nastavim školovanje, a u svojoj porodici nisam imao uslove jer su se roditelji protivili tome. Shvatio sam da mi je ovo rešenje – priča on dodajući da povremeno održava kontakte sa sestrom.

Tafilj ponosno priča da uspešno radi na ostvarenju svojih ciljeva. Uspeo je da završi srednju školu, čak je išao vanredno, pa sad može da se pohvali s dve diplome, a upisao je i Defektološki fakultet.

Psiholog Lidija Marković za njega kaže da se posebno izdvaja od drugih po empatiji i brizi za druge.

Foto: Milena Đorđević

Foto: Milena Đorđević

Volontiram u Svratištu za decu sa ulice jer osećam potrebu da pomažem, a član sam i Crvenog krsta. Način na koji sam odrastao i živeo podstiče me da pomažem drugima – kaže on.

Ipak, najveći vragolan među momcima iz doma je Joca.

Za njega kažu da najviše voli da radi za dobrobit doma i da je veoma poslušan.

Bio sam u Svratištu. Kao mali sam bežao od kuće. Boravio sam na ulici. Kad sam prvi put došao u ovaj dom tu sam proveo 15 dana i ponovo sam pobegao. Nakon mesec dana provedenih na ulici, rešio sam da se vratim jer mi je dosadilo da se smucam – prića ovaj dečko.

Foto: Milena Đorđević

Foto: Milena Đorđević

Džavid, momak od 22 godine, sportista i uzoran student Visoke sportske škole i ambiciozan ragbista Partizana, imao je težak životni put. Međutim, po njegovom osmehu i prijatnosti se to ne bi moglo zaključiti.

- U ovom domu sam od 2000. Pre toga sam bio u drugom domu od svoje treće godine. Došao sam sa šest godina. Uvek sam tokom odrastanja nailazio na sažaljenje i bio sam suočen s pitanjima i čak čuđenjem kako “jedno dete iz doma” može da bude uspešan student i dobar dečko – započinje svoju ispovest Džavid.

Ovaj fini mladić nam uz osmeh priča o svojim uspesima, o ragbiju i o tome kako trenira i uči ovom retkom sportu mlađe od sebe.

Foto: Milena Đorđević

Foto: Milena Đorđević

Zahvaljujući domu i sportu kojim se bavim proputovao sam mnogo. Nikad nisam imao problem s tim što sam dete iz doma, naučio sam da živim s tim – tvrdi Džavid.

Boravak u domu, par sati koji smo proveli s ovim divnim mladim ljudima, pokazuju da iza sveta u kome mi živimo, postoji i svet tananih duša. Svaka od njih ima svoju priču i pitanje: Zašto?

Ovi heroji života, kako ih psiholog Lidija zove, zaslužuju svoje mesto pod suncem, a nama ostaje da se zapitamo šta je iza tog parčeta sveta kojem oni pripadaju.

Foto: Milena Đorđević

Foto: Milena Đorđević

Hrabrost, odvažnost i jačina koja ih krasi treba svima da bude opomena i znak da možda i od naše tople sobe i porodičnog okruženja u koji smo ušuškani postoji nešto još toplije i uzvišenije, a to su srca ovih mladih ljudi.

Jer, oni su heroji života!


Pratite najnovije vesti putem naše Facebook stranice, Twitter-a ili preko Android aplikcije na vašim telefonima.

  Facebook Komentari
Pratite nas na facebook-u