Današnja deca će se smejati, ali zbog OVIH STVARI su naša detinjstva bila najsrećniji period života! (GIF)
Da li ste imali srećno detinjstvo? Da li ste provodili po šest, sedam sati u kontinuitetu napolju, a kući dolazili blatnjavi, modri, ponekad i malo krvavi, spremni za jedno poduže tuširanje i krevet u devet?
Ako ste odlazili svako jutro napolje, sa ili bez lopte za fudbal, košarku, pa čak i tenis, rukomet, onda definitivno jeste bili srećni.
U današnje vreme, sve je manje i manje dece po terenima širom Srbije, a za to je pored manje stope rađanja, nego, na primer, devedesetih ili osamdesetih, "kriva" i nova tehnološka revolucija, tačnije stavljanje "svemogućih" telefona u ruke "mladih ljudi", koji na taj način gube ikakvu potrebu za kretanjem. Hvala bogu, ne u svim slučajevima. Zato, red je da vas podsetimo kako se to radilo u vremenima kada smo mi bili klinci, 80-ih, 90-ih, pa čak i početkom 2000-ih godina.
Neki su se pod svodom nebeskim igrali raznih društvenih igara (jurke, pajkana i lopova, lozinke, žmurke, šuge), devojčice su najviše koristile lutke, dok su dečaci (pored neizbežnog, za naše prostore, rata, ali i klikera) najviše praktikovali "ganjanje lopte", iliti fudbal.
Ali, namerno kažemo ganjanje lopte, jer u većini slučajeva nije ni bilo pravog terena. Deca su toliko želela da se nadmeću sa vršnjacima, da su na poljanama, ili betonskim platoima na kojima je bilo mesta, postavljala školske torbe i dukseve, ili nekada kamenje.
Visina prečke je u većini slučajeva zavisila od toga koliko je golman visok, pošto prave prečke nije bilo :) Kada lopta pređe iznad stative, dešavalo se i da svađa kulminira koškanjem.
Naravno, u mnogim slučajevima događalo se i da niko nema loptu, i da mora da se pribegne vanrednim merama - zvanju onog klinca koga niko ne gotivi, ali svi znaju da ima loptu. On dođe, odigra malo, i ukoliko mu rezultat ne ide na ruku (ili nogu), jednostavno uzme loptu i ode.
Ili, ona standardna: "Mogu li ja da igram sa vama", pita novi klinja iz kraja. "Ne znam, nije moja lopta. Pitaj njega", odgovaraju svi uglas.
Koliko se samo puta dogodilo da vam lopta završi u žbunju, pa da morate da se dobrano izgrebete po nogama i rukama kako biste došli do nje. Ali, vredelo je. Svaki put.
A, onda, usred napada koji može da reši pobednika lokalnog derbija kada igrate protiv klinaca koji žive preko puta ulice, na terenu se pojavljuje pas veći od svih vas zajedno i kreće da juri loptu.
Subota je popodne, deset klinaca se okupilo na terenu, utakmica samo što nije počela. Dolaze dva starija dečaka, staju na teren i kreću da šutiraju loptu. Kažu samo: Klinci, mrš! Vi se samo sklonite, bez mnogo pogovora, i potražite neki drugi, u većini slučajeva improvizovani teren!
Kada se, i pored svih poteškoća teren pronađe, dolazi red na biranje. "Ja sam Ronaldo", "Ja sam Mijatović", "Ja sam Zamorano", "Ja Maradona", "Ne, ne, ja sam hteo da budem Maradona", samo su neki od standardnih dijaloga koji je svako od nas vodio bar 30-ak puta u životu.
Apsolutno svako dete koje je iz dana u dan proživljavalo ovakve scene u detinjstvu kući je dolazilo potpuno blatnjavo, prljavo, iscepano, raščupano. To je bila draž, za to se živelo.
Nadamo se da će bar dvoje današnjih roditelja pročitati ovaj tekst i odvesti svoje dete napolje, daleko od ekrana, i pokazati mu kako se nekada provodilo detinjstvo. Nekada, a ipak ne toliko davno.